KAKO JE LOVĆENAC DOBIO IME

Lovćen u ravnici

Na sredokraći između Novog Sada i Subotice, dočekuje Lovćenac. Sve u njemu podsjeća na Lovćen i Crnu Goru...I Njegoševa biblioteka, i mjesna škola i "Lokanda", i priče o njoj, ali najviše čežnjivi pogledi prolaznika preko nepreglednih vojvođanskih polja.

Crnogorci su ovdje došli prije šezdeset godina. Vozovima bez voznog reda. Bilo je to početkom novembra 1945. godine. Neki su, pričali su crnogorski kolonisti kasnije, tada prvi put čuli pisak lokomotive. I svi su joj, već na prvoj njihovoj stanici u Zelenici, složno odgovorili pjesmom - Crna Goro rodno mjesto /tebe ću se sjećat često... I, zaista, crnogorski kolonisti u Vojvodini nikad nijesu zaboravili svoj kamenjar i ratom popaljena ognjišta, koja su zauvijek ostavili u selima Katunske nahije.Zato nije ni čudo što su bačkom selu, koje se tada zvalo Sekič, posljednjoj stanici na svom putu, dali najljepše ime koje su imali - Lovćenac. U toj riječi je bila sakupljena sva njihova zavičajna čežnja, govorili su. A predložio ga je, jedan od najuglednijih stanovnika sela, pokojni Radovan Stevović.

Potvrdu ovih riječi dobili smo u domu Radovanove najmlađe kćerke - Zagorke Kalezić, doktora književnih nauka i redovnog profesora univerziteta. Iz razgovora sa njom. saznali smo i mnoge druge pojedinosti iz života ovog čovjeka - istaknutog ratnika, partizanskog oficira, rukovodioca transporta crnogorskih kolonista u Sekič, nosioca "Partizanske spomenice" i drugih visokih odlikovanja, poslanika u Skupštini, nekadašnje AP Vojvodine, istaknutog društveno - političkog radnika, pjesnika, patriote, narodnog tribuna...Nažalost, Radovan Stevović je i desetak godina svog života proveo u najstrašnijoj izolaciji. A jedini grijeh mu je bio to što nije htio da pljuje po ljudima, da blati svoje drugove. O tome dr Zagorka Kalezić teško priča.

- Lovćen je simbol Crnogoraca, otuda i ime Lovćenac, predlog mog oca, kaže ona. Naravno, uz Lovćen i Lovćenac idu Njegoš -vladika Rade, čija se slika nalazi gotovo u svakoj kolonističkoj kući. Inače, to da je moj otac dao ime Lovćencu i bio njegov kum nije nepoznat detalj u ovom kraju. O tome je pjevao i pokojni Miško Abramović iz Lovćenca, kaže dr Zagorka Kalezić.

- Drugi dio priče o ovom čovjeku je priča o stradanju naše nedužne porodice, nastavlja dr Zagorka i podsjeća na vrijeme kad su ljudi ubijani ljudima. Moj otac, doduše, nije bio na Golom otoku,i nikad se nije izjasnio za Rezoluciju informbiroa - ali je teško stradao. Bilo je to u ono vrijeme kad se trebalo opredijeliti između Tita i Staljina.Radovan Stevović je bio sekretar partije u mjestu, kojem je dao prelijepo ime i mislio je kao i većina - nemoguće je da dođe do raskida sa velikom Rusijom. Kad je od njega zahtijevano da pljuje po drugovima i da ljude proglašava za izdajnike - odbio je . Zbog toga je, prije nego su došli da ga uhapse, otišao za svoju Crnu Goru. U selu je nastala atmosfera straha i isščekivanja. Niko ni skim nije razgovarao. To je bilo ono vrijeme kad se samo šaputalo, kad se svaka riječ mjerila, kad je svaka riječ skupo koštala. Ljudi su krili oči, okretali glavu...

Uhapsiše majku Itanu, nastavlja dr Zagorka Kalezić. Uhapsiše mog brata Milorada. Gimnazijalac, tek se zamomčio, šta je on bio kriv? Poslije nekoliko mjeseci strahovitih policijskih turtura i prebijanja Milorad je umro. Bila je to žalost do Boga. I dan danas plačem za njim. Poslije dolaze još stravičnije izolacije. Te slike iz 1949. godine, kada sam imala svega sedam godina, jednom se urežu u pamćenje i tu ostanu urezane čitavog života, kaže dr Kalezić. Nikad, recimo, neću zaboraviti ono vrijeme dok je moj otac bio u bjekstvu. Krio se u Cucima, dobri ljudi su mu pomagali, ali je poslije devet mjeseci uhapšen i sproveden na Cetinje. Poslije su ga selili iz zatvora u zatvor - Bileća, Ada Ciganlija, Novi Sad, Subotica, Bačka Topola...Skoro dvije godine je bio pod istragom.

Ipak zahvaljujući prelemnitim ljudima kakvi su bili Andrija Popović, advokat iz Beograda i Pero Popović iz Lovćenca Radovan Stevović je spašen. Pušten je iz zatvora, zato što nije bilo nikakvih dokaza da je išta uradio protiv države i naroda.Međutim, i pored toga, nastala je nova izolacija. Punih deset godina. Pošto su Radovana prije toga izbacili iz zadruge, porodica nije imala nikakvih sredstava za život. Samo malu baštu, pomoć rodbine i dobrih ljudi kojih ima u svakom vremenu. Danas nažalost nijesu živi ni Radovan Stevović ni njegova supruga Itana.Ostala, je međutim, da živi priča o njima i njihovom stradanju. I priča o tome kako je Radovan Stevović dao ime Lovćencu, kako je pisao pjesme o naseljavanju napuštene vojvođanske zemlje.U vozu bez voznog reda, vagonima za stoku, bez vrata po zimi i mrazu, desetak dana putuje karavan prema sjeveru. I nosi stari zavičaj u srcu, piše Milorad Radunović u predgovoru "Poeme o seobi" Radovana Stevovića. I Milivoje -Miško Abramović u pjesmi "Dolazak Miluše Mrgudove" potvrđuje da je Radovan Stevović kum varošice na sjeveru Bačke. "Ćutali smo /najednom Radovan usta - Lovćenci, ljudi neka se zove /pa neka bude vrh naših pobjeda", pjevao je pokojni pjesnik.

Lovćenac je ime sa mirisom zavičaja, tvrdi i naš čitalac Milan Maretić iz Podgorice.On u jednom pismu "Pobjedi" kaže da veliki čovjek Radovan Stevović zaslužuje spomenik i da bi Lovćenac i njegovi stanovnici trebalo da trajno obilježe ime jednog od najuglednijih ljudi ovoga kraja, "kako bi i sljedeće generacije znale ko je dao tako lijepo ime njihovom gradu".

Poema o seobi

Radovan Stevović je rođen 1910. godine u selu Kobilji Do - Cuce. Osnovnu školu je završio u Trešnjevu, a dva razreda gimnazije privatno. Prvu pjesmu objavio je 1938. godine u listu "Težačko pravo".Sarađivao je u časopisima "Težačko pravo", "Naša brazda", "Radnički tjednik". Poslije oslobođenja je bio saradnik "Pobjede" "4. jula", "Cetinjskog lista, "Politike ekspres"...Autor je knjiga - "Tragom borbe proletera", "Pjesme" , "Poema o seobi", "Ratnicima palim za slobodu", "Pjesme za djecu".

Radovan Stevović je dolazak kolonista u Lovćenac doživio i kazao u jednom dahu. Čitaocu se čini da piščev osmerac od 828 stihova ozvanja u ritmu kloparanja "ćire" koji vuče teret, kako piše Milorad Radunović u osvrtu na ovu knjigu. Inače, odlazak Crnogoraca za Vojvodinu je bila inspiracija mnogih naših pjesnika, pisaca, novinara...

Kako se odlazilo?

Agrarni savjet je javlja dopisnik "Pobjede" iz Novog Sada 21. oktobra 1945. godine, donio odluku o naseljavanju kolonista.Svi će dobiti i kuću i zemlju. Ostalo je samo pitanje - - gdje. Sudeći po ovoj odluci u selima Sekič i Feketič (Srez bačko-topolski) naselili su se iseljenici iz srezova cetinjskog, bokokotorskog i barskog...

Osvanuo je 5.novembar 1945. godine, piše "Pobjeda". Na Cetinje je sa svih strana stiglo mnogo iseljenika i njihovih pratioca.Toga dana je iz sreza cetinjskog otputovalo 115 porodica. U ljubavi prema svojoj Crnoj Gori i svome narodu napuštali su svoj kraj sa pjesmom, veseljem i - suzama. Još od ranog jutra, ulicama Cetinja kretale su se grupice iseljenika. Ljudi i mladići nosili su krupne zavežljaje, mekane robe, a njihove žene i majke sitnu djecu u kolijevkama ili u naručju.Zborno mjesto bilo je ispred Doma slobode, pisala je "Pobjeda" tih dana.