Intervju:Dražan Gunjača,književnik

U sudaru s vremenom uvijek izvučem deblji kraj

Pod teškim bremenom iskušenja mnoga prijateljstva nisu izdržala. Kad je rat prošao i strah malo splasnuo, ljudi su se okrenuli oko sebe i prestravili od emotivne pustoši kojom su okruženi. Ja ih svojim knjigama podsjećam da su postojali i prije te pustoši. Vodim ih u svijet koji (pre)poznaju, svijet u kojem je čovjek bio čovjek, a vuk je bio vuk…

Na primjeru književnika Dražana Gunjače jasno se može sagledati istinitost davne tvrdnje da niko nije prorok u svojo domovini. Kao autor brojnih antiratnih i multikulturalnih djela, u Italiji, postojbini Dantea i Petrarke, dobio je pedesetak književnih priznanja. Njegove se drame igraju u uglednim teatarskim kućama Rima, Trsta, Verone...Dobitnik je Plakete Evropskog parlamenta za unaprjeđenje multikulturalnosti.

Za Kulturu i Društvo govori o ratu kao podsticaju za pisanje, muškim prijateljstvima, pozitivnoj recepciji njegovih djela na dalekim obalama Australije i Novog Zelanda...

* Rat na prostoru bivše Jugoslavije, naročito u Hrvatskoj bio je presudan za stvaranje Vaših romana. Surova stvarnost, kada ste vi u pitanju, podsticaj je za pisanje?

- Ne, ne griješite. Sudar s tom i takvom stvarnošću bio je toliko strašan i, konačno, poražavajući po moju mentalnu strukturu, da je taj «ratni nesklad» između mene i moje okoline godinama bivao sve dublji, iako je rat navodno prestao još 1995. godine. Ratovi niti počinju niti prestaju s datumima iz povijesnih čitanki. Njihov se nastanak priprema godinama, njihov se prestanak rasprema godinama. Ratovi su, između ostalog, stravično zahtjevni i iscrpljujući u svakom pogledu. Preživite rat i doživite poratno doba, koje ratne tjeskobe zamijeni egzistencijalnim i inim, za dobar dio kojih do tada niste ni znali da postoje… Mislim da sam našu stvarnost najbolje definirao u romanu „Laku noć, prijatelji“, gdje govorim o depresijama:U našim depresijama satkani su promašeni ljubavni, poslovni i ini snovi, kao i u ostatku svijeta, ali kod nas je sve to zaliveno s finim preljevom od krvi i znoja, mrtvih koji se ne daju pokopati, živih koji ne žele živjeti, granicama starih i novih država koje se u prosječnom životu ovdašnjeg patnika barem nekoliko puta promijene, biblijskim vrijednostima od kojih je i Svevišnji digao ruke još prije dva-tri milenija… Eh, u depresijama nam truli Zapad nije ni do koljena. Kao ni u mnogočemu drugome...

*U Vašim romanima dominiraju muška prijateljstva, koja ni ratovi, ni vođe ne mogu da poremete. Mislite li da se osobenost Vašeg pisanja odlikuje baš u toj ljudskosti koju većina ljudi i dalje vole da prepoznaju kod drugih?

- Ja sam negdje napisao da prijateljstva nisam stvarao zbog država i vođa pa ih neću ni razarati zbog njih. Ja sam prijateljstva stvarao zbog sebe i za sebe a ne zbog drugih i za druge, pa utoliko nikome ne dozvoljavam da sudi o njima.

Najstrašnije je kad ti prijatelj u nevrijeme okrene leđa… A opet, pod teškim bremenom ratnih iskušenja mnoga prijateljstva nisu izdržala. Ljudi su pucali po svim osnovama, dok je strah za opstanak uzimao danak… Kad je rat prošao i strah malo splasnuo, okrenuli su se oko sebe i prestravili od emotivne pustoši kojom su okruženi. Ja ih svojim knjigama podsjećam da su postojali i prije te pustoši. Vodim ih u svijet koji (pre)poznaju, svijet u kojem je čovjek bio čovjek, a vuk je bio vuk… Ja se slažem da ništa nije kao prije i nikad više neće biti kao prije, ali, sjećajući se ljudi koji su svojom dobrotom obilježili naše prošlosti, siguran sam da može biti puno bolje nego što je u ovim vučjim vremenima. Mislim da to polako počinju shvaćati i oni koji su progutali priču o obećanoj zemlji...

* Po Vašim knjigama da se primijetiti da je Balkan dolina plača u kojoj rulet uvijek pada na jedno - na smrt. Zašto je tako?

- Klišeizirana percepcija Balkana svodi se na bačvu baruta oko koje stalno netko petlja s fitiljem koji tinja i čeka priliku da sve digne u zrak. Svako toliko netko u tome i uspije. Takva je percepcija zahvalna za pisanje, ekraniziranje, a naročito je zahvalna raznim svjetskim mešetarima za kockanje s našim sudbinama. Koji nam uredno dostavljaju barut, fitilje i šibice, sve na veresiju, a kad bačva eksplodira, preživjelima ispostavljaju račune.

Ja sam napisao dramu «Balkanski rulet», u kojoj govorim o običnom čovjeku s idealima koje je vrijeme pregazilo i koji je protiv svoje volje postao žrtva gore opisane percepcije, toliko da oduzimanjem vlastitog života pretvara tu percepciju u stvarnost… Nevjerojatno je koliko smo izmanipulirani. Od stoljeća sedmog, što bi rekli ovi moji rodoljubni trubaduri… Da se vratim na vaše pitanje: zašto je tako? Pa, zato što to nekima treba. Kome? Meni i meni sličnima zasigurno ne…

* Bili ste u mornarici bivše Jugoslavije, sada ste advokat i pisac. U knjigama opisali ste stvarne sudbine vaših kolega. Da li imate povratne informacije od njih? Kakve su reakcije? Ko su Vaši čitaoci?

- Zahvaljujući stilu pisanja (kombinaciji ironije i groteske, suza i smijeha) imam prilično široku čitalačku publiku. Naravno, najvjerniji čitatelji su pripadnici moje generacije, naročito oni koji su devedesetih godina napustili ove prostore krenuvši u pravcu Kanade, Australije, Zelanda… Put u jednom pravcu, sjećate se toga. Naši putovi su inače uvijek u jednom pravcu… Normalni narodi uvijek imaju nekakve rezervne puteljke, zlu ne trebalo, ali mi, jok. Kad jednom krenemo nema skretanja… I tako naprijed, u slavnu prošlost, dok nam mostove ne poruše… Pa tko prepliva, prepliva… Odlutah. Nenamjerno, naravno.

Dakle, primio sam bezbroj pisama od tih i drugih ljudi. Kad bih od njih napravio knjigu (a neću), mislim da bi ona bila zanimljivija od mnogih antiratnih knjiga koje se tu i tamo ipak objavljuju na Balkanu. Doduše, rijetko, kao da se srame što su napisane… Uvjeren sam da bi ta „zbirka pisama“ mnoge šokirala, a naročito one koji «znaju» što narod misli i na račun tog «znanja» direktno ili indirektno odlučuju u ime tog naroda… I još nešto što je meni osobno izuzetno važno. Moje su knjige jednako dobro prihvaćene u svim dijelovima eks Jugoslavije. Od svih osim političke elite, medijske elite, izdavačke elite… Elite me ne vole, pa to ti je. Doduše, osjećaji su uglavnom obostrani. Srećom, uvijek se nađe pokoja iznimka, makar da potvrdi pravilo. Konačno, zahvaljujući tim iznimkama tu i tamo se izmjeni i pokoje pravilo…

* U posljednje vrijeme veliki broj nagrada stiže Vam iz inostranstva, naročito iz Italije gdje ste dobili pedesetak raznih književnih priznanja. Kako stranci doživljavaju naše tragične ratne i poratne priče?

- Doživljavaju ih onako kako se već doživljavaju tuđe ratne tragedije. Najprije s nevjericom koja s vremenom, uslijed predugog trajanja i prevelike konkurencije (nema dana da se u svijetu ne desi neka ozbiljnija tragedija), prerasta u nezainteresiranost. Shodno tome moglo bi se reći da je našem ratu odavno istekao rok trajanja. Sad je vrijeme plaćanja ratnih troškova. Pa ipak, zahvaljujući prije spomenutom stilu pisanja i temama koje imaju u sebi crtu univerzalnosti, moje su im knjige zanimljive. Prvenstveno kulturnom miljeu, ali i prosječnom čitatelju, kad mu se pruži prilika da se upozna s mojim knjigama.

*S obzirom da pišete onoliko koliko Vam vremena preostaje od drugih, profesionalnih aktivnosti, koliko uspijevate pratiti i dešavanja na književnoj sceni nekadašnje Jugoslavije. Osluškujete li druge literarne glasove?

- U sudaru s vremenom, ja uvijek izvučem deblji kraj. Uvijek mi nekako izmigolji i uvijek mi nedostaje… No, maknimo se na tren od ove surove stvarnosti i prepustimo se mašti na volju. Zamislite da nam jednog dana netko dodijeli mirovinu od koje možemo (pre)živjeti, usto platiti godišnju preplatu u gradskoj knjižnici, da nam Bog ostavi mrvu zdravlja i onda… čitamo. Čitamo sve ono što smo željeli pročitati a nismo imali vremena. Tako skromna a tako nedostižna želja… Koju ne možemo zamijeniti s nacionalnim patosom jer nam to godine i iskustvo ne dozvoljavaju. Dakle, pritisnut egzistencijalnim trivijalizmom, nažalost, doista nemam vremena za čitanje. Pa ipak, kradem ga samom sebi i često dugo u noć pratim literarne sudbine onih koje je sudbina osudila na Balkan.

Srećom, mnogi suvremeni pisci s područja eks Jugoslavije su mi prijatelji, pa mi šalju svoje knjige, tako da barem nemam problem s njihovom nabavom. Osobno mi se čini kako nema dovoljno kvalitetne antiratne literature, barem je u Hrvatskoj nema, a i ona koja je nastala, dobrim dijelom je ciljano ignorirana, potiskivana… Ovo tim više upada u oči ako se sjetimo koliko se novca i medijskog prostora utrošilo za onu drugu vrstu literature… Zato i kažem da rat odnosno ratna politika nije završila 1995. godine, nego se nastavila voditi drugim sredstvima…

Premalo je velikih koji znaju da su mali

- Svako (ne)vrijeme ima svoje razloge postojanja, pa i ovo sada. Ovo nije moje vrijeme, ali me ono još uvijek trpi. Dokle će, ne znam. Vjerujem da tako mnogi promišljaju. Novi sistem vrijednosti, zapravo ne postoji. Kad bi postojao, znao bi se referirati prema njemu, odrediti da li mi je prihvatljiv ili ne. Moja je generacija imala desetak godina koje je vrijedilo odživjeti (mislim na «zlatne osamdesete»). Onda smo iz jednog sustava izišli, a u drugi još nismo došli, tako da danas nismo nigdje. Točnije, lutamo negdje između socijal-realizma i kapitalizma. Usto su Ameri, inače naši neupitni uzori, izvezli nama i ostatku svijeta jednu od najtežih ekonomskih kriza koja na ovim prostorima još pošteno nije ni počela uzimati harač… Trebati će nekoliko godina da im svijet sanira krizu, nakon čega će oni opet redefinirati neo-liberalnu ideju, da im se ne bi, ne daj bože, ponovila kriza… Pa, eto, možda u dogledno vrijeme, recimo za desetak godina, ipak saznamo kamo smo krenuli. A možda nam zbog prezauzetosti zaborave javiti, pa nastavimo lutati... Previše je malih koji misle da su veliki… Premalo je velikih koji znaju da su mali…Rezimirano, ono što smo mi poznavali pod nazivom „normalni život“, to više ne postoji. Pa ipak, misliti se može i mora, jer je to jedini način da bar malo olakšamo put onima koji dolaze iza nas, koji također imaju pravo na svoje „zlatne godine“... Kako netko reče, budućnost sigurno dolazi čekali je mi ili ne. Pa kad je već tako, napravimo ono što možemo, ma koliko to malo bilo.