Naši u dijaspori : ZA RAZLIKU OD CRNOGORACA KOJI ŽIVE U VOJVODINI, TOPLIČKI CRNOGORCI NE GOVORE IJEKAVSKI, SLABO NjEGUJU CRNOGORSKE OBIČAJE, ALI...

Dovoljno je da se čuje da postojimo

ŽUGIĆI, KRIVOKAPIĆI, MIRJAČIĆI-samo su neke od porodica crnogorskog porijekla koje žive u Topličkom kraju. Kažu da ijekavica izumire, ali da što su stariji-nešto ih sve više vuče ka matici

Svaka politika je provokacija i borba za vlast, a mi imamo drugu priču. Dovoljno je da se čuje za nas da postojimo, naš cilj je opstanak, a ne da vladamo, pričaju potomci crnogorskih iseljenika nastanjeni u Prokuplju.

Uz priču za «Pobjedu nedjeljom» - kako žive, koliko razmišljaju o matici i šta ih vuče ka njoj, prisjećaju se pjesme koja se prenosi generacijama: «Da je sreća i božja volja, da Toplicom vlada kralj Nikola».

Zašto baš kralj Nikola?

On je prije 120 godina postigao dogovor sa srpskim kraljem Milanom, da se u ovaj kraj doseli 120 crnogorskih porodica. Jedan od potomaka tih porodica je i Radosav Krivokapić, glumac u Amaterskom pozorištu u Prokuplju:

-Moj djed se preselio iz Crne Gore, iz Cuca, a došao je ovdje kao pop. Ja sam rođen u Vranju i bavim se glumom već 40 godina. Od prije mjesec dana, naše pozorište se zove "Hranislav Dragutinović", po glumcu koji je porijeklom Crnogorac. Od umjetnosti se teško živi, kaže Krivokapić, pa se uz glumu bavi i malim biznisom - ima prodavnicu.

Korijeni

Za razliku od Crnogoraca koji žive u Vojvodini, toplički Crnogorci ne govore ijekavski, slabo njeguju crnogorske običaje. Međutim, Krivokapić kaže da se publika uvijek zainteresuje kada se igra neka predstava koja ima veze sa Crnom Gorom.

-Predstavu "Đekna još nije umrla, a ka će ne znamo" igrali smo ovdje prije televizijskog izvođenja. To je bio hit, ponovo smo je igrali pet godina nakon prvog izvođenja i sala je bila puna, priča Krivokapić i dodaje da ijekavica polako izumire, jer se nije prenosila sa koljena na koljeno.

-Moja baba je govorila ijekavski, moja majka kaže po koju riječ, a ja ne - osim kada mi treba za predstavu. Ipak, kada odem kod sestre u Podgoricu, poslije tri dana me nešto povuče i počnem da govorim ijekavski, a kad se vratim ovdje - ponovo ekavica, objašnjava Krivokapić.

On kaže da se, zbog pogrešnih priča, ljudi pomalo plaše da se izjašnjavaju kao Crnogorci, i nada se da će to proći. Na pitanje da li obilježavaju neke crnogorske praznike kaže:

-Do sada nijesmo, ali planiramo. Svakim danom nas "bombarduju" raznim informacijama, televizija govori o sukobima između SPC-a i CPC-a, ljudi to gledaju i plaše se, ali ja se uvijek predstavljam kao Crnogorac. Onda mi kažu - kako si Crnogorac, kada nijesi rođen u Crnoj Gori, a ja odgovaram - mogu da budem Crnogorac i da se tako osjećam, bez obzira na to što nijesam tamo rođen, ali to ljudima ne možeš da objasniš. Ti korijeni i razmišljanje o Crnoj Gori su nešto jače od mene. Imam 56 godina, stalno me nešto vuče da odem na Cetinje. Skoro sam razgovarao sa suprugom, koja je iz Prokuplja, da krenemo dva dana u Berane, dva u Mojkovac, dva u Podgoricu, pa na Cetinje, da se malo prošetamo Crnom Gorom i brzo ćemo na taj put. Ovdje se na veseljima najviše osjetiš Crnogorcem, pjevaju se crnogorske pjesme, i stare i nove, kaže Krivokapić.

Na pitanje da li ima realnu sliku o Crnoj Gori, ili sliku iz svoje mašte, jer ga geni vuku ka Crnoj Gori, kaže:

-Informisanost je dobra. Kući imam oba programa TVCG i TV Atlas, nadam se da će podijeljenost između Crnogoraca i Srba splasnuti. Podijeljeni su i Srbi u Crnog Gori, mi smo ovdje mala zajednica, iako sigurno 80 odsto ljudi ima crnogorsko porijeklo, samo što su se mnogi asimilovali.

Otpor i očekivanja

Dušan Žugić, mali privrednik, kaže:

-Treba da se zna da smo mi Crnogorci. Dosta ljudi se vraća korijenima, sve više ljudi mi prilazi i pita kako da se učlani u Udruženje Crnogoraca i Crnogorsku partiju, ali ima i otpora. Prema čemu? Prema turizmu u Crnoj Gori? Govore nam niko vam neće otići u Crnu Goru na more, Grčka je sto puta bolja. Ne može Grčka da se upoređuje sa Crnom Gorom. Oni misle da mi nijesmo narod, nego da smo Srbi - samo malo drugačiji od njih. Ja pravim razliku između Srba i Crnogoraca samo u jednom: Svaki Crnogorac voli i Srbiju i Crnu Goru, a neki Srbi mrze i Srbiju i Crnu Goru. Svaka pobeda Srbije u Crnoj Gori se slavi, a ovdje su nezainteresovani za pobjede crnogorskih sportista.

Dušanov brat Dragutin takođe se bavi malom privredom, a govoreći o tome šta očekuju od Crne Gore, ističe da se najviše nada saradnji između ustanova kulture.

-Tražimo bolju saradnju pozorišta iz matice sa ovdašnjim pozorištima. Hoćemo da nam dolaze pozorišta iz Crne Gore, da ljudi budu informisani da smo mi Crnogorci najveći prijatelji Srbije. Najpozitivnija spona između Srba i Crnogoraca je kultura, jer se kroz nju najbrže vide rezultati, smatra Dragutin.

Rodom Nikšićanin, Slavko Mirjačić, poznatiji pod nadimkom Čoče, radnik, nakon 30 godina provedenih u Fabrici obojenih metala, sada se nalazi na Birou rada. On je jedan od ljudi koji su gradili dječje igralište u Prokuplju, koje je napravljeno uz materijalnu pomoć Centra iseljenika Crne Gore iz Podgorice. Govoreći o tome da se na igralištu igra mnogo dece, i da je to trenutno jedino igralište u Prokuplju, jer su ostala zapuštena i polomljena, pokazujući rukom na igralište i ističe:

-Ovo je moj ručni rad.

Prisjećajući se priča da su njegovi preci 1928. godine iz Nikšića došli na Kosovo, da je rođen u Kosovu Polju i da je septembra 1979. godine došao u Prokuplje kaže:

-Sve je bila stvar politike. Moji su prodali imanje na Kosovu i došli ođe, ali ođe su nekima Crnogorci trn u oku, zna se kome, nećemo imenovati. Svi moji su u Nikšiću, svake godine idem tamo, svakog čovjeka, kad ostari, vuče ga njegov kraj, to je neminovno.

Ne znam šta da očekujem od države Crne Gore. Ništa. Današnje vrijeme je malo drugačije, ipak, možda bi država mogla malo da nam pomogne. Uvijek sam govorio da sam Crnogorac, nikada nijesam dao na sebe i nikada se nisam bojao. Čekam da svi malo živnemo, crnogorski narod je puno doprinio Prokuplju.

Najsrećniji dan

-Meni je najsrećniji dan bio kada su mi djeca bila na Ivanovim koritima, ali ljudi nemaju para da ih tamo šalju. Ima ovdje možda i hiljadu Crnogoraca, ali neki su zaboravili odakle su. Nijesmo političari, uvijek smo mi bili mi, a oni oni. Kad sam bio mali, govorili su - nemoj sa ovim, on je Crnogorac, i tako je ostalo do danas, zna se ko je ko, priča Dušan Žugić.

Jezik i osjećanja

Slavko Mirjačić – Čoče jedan je od malobrojnih koji priča ijekavski. Govoreći o jeziku koji je zadržao ističe:

-Šćer govori ijekavski, a sinovi manje. Četvorogodišnji unuk mi dođe i kaže «đe si, oćemo li poć bacit smeće»? Znate li kako se tada osjećam?