DIREKTNO

Politički zabavljači

Jedna stara psihološka istina glasi da je prvi znak nesposobnosti konfrontacija sa stvarnošću i njeno negiranje. Lider PzP Nebojša Medojević tokom višednevne američke turneje „staferima“ i drugim sagovornicima kompletnu crnogorsku stvarnost predstavio je u najgorem svijetlu i zatražio od Amerike da nekako pomogne u obaranju sadašnje vlasti, a njega i njegove istomišljenike ustoliče na čelo države. Pošto nije dokazao sposobnost da oko sebe okupi ljude i pristalice koji bi mu vjerovali, pokušava da dođe na vlast preko Beograda i pomoćnog osoblja administracija u Briselu i Vašingtonu. Pritom, ne bira sredstva da dođe do cilja.

Umislio je da mu je sve dozvoljeno. Željan vlasti i osvete, a sa puno mržnje, ne libi se bilo kojeg poteza ili izjave. Još ako, negdje kao jabanac, kleveće svoje, onda publika uživa: klimaju glavama, aplaudiraju, tapšu ga po ramenu, kao što je bio slučaj onomad na njegovoj beogradskoj medijskoj seansi. Na kraju, kad trans prođe, a glave se ohlade, ta ista publika sebi postavi jedino racionalno pitanje: Šta bi tek o nama govorio kad ovako olajava i kleveće svoje "ukućane".

Nije to cinkarenje, reći će poslije povratka iz Beograda, i odmah se latio posla. Naoružan instrukcijama i ohrabren podrškom, krenuo je u ostvarivanje svog prvog zadatka, a to je da oživi malaksali populizam u Crnoj Gori. Prvo se izvinio svima koje je do sada uvrijedio (trebalo bi da se izvinjava svaki dan), a onda, kao nevinašce, pozvao CANU, Univerzitet, studente i sindikate da se izjasne o "stanju morala nacije" i da uzmu učešća u (njegovom) frontu u "ovoj teškoj borbi za spas države". Pošto, ipak, misli da neće sve ići tako kako su planeri zamislili, ili kako su mu rekli, i da se tom frontu neće odazvati većina p(r)ozvanih, u pomoć je pozvao ambasadore zapadnih zemalja (zašto ne i ostale) i lično njemačku kancelarku Angelu Merkel (zašto baš nju).

Kada je obavijestio i upoznao sve o svojim namjerama, sada može da odahne i sačeka pomoć koju je tražio. Preskočio je ovoga puta svoje birače i pristalice, kojih je sve manje. Kao da ih je zaboravio, ili je već svjestan da su mu okrenuli leđa. Zbog toga, u histeričnom strahu da i to malo birača može izgubiti na sljedećim izborima krenuo je u nekontrolisanu hajku na ljude i državu. Kako bi ostao na političkoj sceni, u svakodnevnim zapomaganjima traži da se udruži sa drugima, jer zna da će ga njegovi počistiti i na lokalnim i na sljedećim parlamentarnim izborima. Pokušava da se kritikom svega i svačega i razumijevanjem u sve i svašta, nametne kao lider opozicije. Zbog toga udara šamare na sve strane, i desno i lijevo. Ne mari mnogo za drugačija viđenja i poglede o stvarima o kojima govori, niti mnogo haje za razna, kako domaća reagovanja i demantije, tako i strana (Stejt dipartment, OEBS, američki ambasador u Podgorici...). Zatupio jednu priču i tjera do kraja. Preuzeti zadatak se, međutim, mora odraditi.

Napadi lidera PzP bez milosti, kao iz sačmarice, nijesu nikakva senzacija, već gotovo svakodnevni ritual koji vodi u jednu medijsku zasićenost i odbojnu ravnodušnost. Ipak, takvo ponašanje prevazilazi okvire podnošljive političke borbe i nosi pečat sumnjivih kalkulacija, podvala i ličnog koristoljublja.

Istina, ne treba previše pridavati pažnje zabavljačima na političkoj sceni i njihovoj nabujaloj mašti ali nije zdravo ih ni potcijeniti. Jer, izvor njihove snage pored ostalog, zavisi i od snage države.